...and all hope is gone!!!

Nije znala kojim putem točno treba ići. Bilo ih je na desetke. Svi su joj se činili istima, pa ih je birala nasumce. Kao da joj je u tom trenutku to uopće bilo bitno! Mislima su joj prolazile zapetljane rečenice, besmislene u tom trenutku, nepovezane, nelogične. Samo rijeka riječi koje su nosili valovi uzburkanog mora.
Počela je da trči. Još prije nego li je stigla do šume. Preko polja zasađenih kukuruzom, među redovima vinove loze što su počeli da zelene. Samo je trčala. Samo je željela pobijeći. Htjela biti daleko od mjesta gdje je trenutno boravila. Daleko od ljudi koji su je okruživali, daleko od problema s kojima se trebala nositi, daleko od odluka koje je trebala donijeti. Daleko od svega, pa i od same sebe. Svojih misli, svojih osjećaja.

Počelo se mračiti. Oluja se spremala još od jutra. Tmurni oblaci nazirali su se u daljini, i polako putovali do mjesta u kojem je stanovala. I u kojem je bivala njena kuća. Stara, drvena kuća.

Nježnom, blijedom rukom, otrla je suze sa lica. Niti primjetila nije kada je počela plakati. A onda je počela polako jecati. Usporavala je. To nije htjela. Jecajući je trčala još par trenutaka, a zatim je zastala. Zastala da uzme dah. Njene crvene usne, što su se tako često znale izvući u osmjeh, predivan na oko, a i isto tako predivan za slušati, sada su djelovale isušeno. I na njima tuga.
I dah. Topao dah što je izlazio kroz njezine usne iz zadihanog tijela. Njezina dugačka, pomalo valovita tamnosmeđa kosa, koja je poprimala tonove crne u ovoj noći, vijorila je na vjetru koji je puhao sve jače i jače. Nije znala što ju čeka. Njezine zelene oči,tako duboke, a sada ispunjene suzama, bile su uprte u daljinu. Neku mračnu i nejasnu daljinu kamo je trebala pobjeći. Kamo je željela otići.
Znala je da ju u šumi ne očekuju patuljci, niti ju negdje očekuje njezin princ. Ovo nije bila bajka.
Nije vjerovala u bajke tih razmjera. Niti je imala bogate roditelje, niti ju je život mazio u djetinjstvu. Neće ju iz svega izvući dobra vila, niti će naletjeti na kuću od slatkiša.
Ovo je bila stvarnost. Njena stvarnost. Od koje je pokušala pobjeći. Nije znala u kojem smjeru, nije bila sigurna kada će stati. Nije niti bila sigurna gdje će završiti.

Već je bila mrkla noć. Kišne kapi počele su se polako, ali sve jače i jače spuštati na zemlju. Smočile su joj odjeću, smočile su njezinu predivnu, dugu kosu. Spuštale su joj se niz lice, preko usana, niz blijedi, dugi vrat. Ali ona nije marila. Zastala je na trenutak. Bila je duboko u šumi, na nepoznatom putu, na napoznatom mjestu, negdje ispod kišnih oblaka daleko od svega što joj je ikada bilo poznato. Činilo joj se kao da je uspjela. Ove noći njezin plan je tekao onako kako je planirala. Nije htjela misliti na ono što će jutro donijeti, kada se nebo razvedri. Sada je uspjela pobijeći od svega. Osmjehnula se prvo sramežljivo. A zatim glasno, najglasnije što je mogla. Slušala je kako njezin smijeh odzvanja šumom, a zatim kada je prestalo, okrenula se i počela ponovo trčati. Sve brže i brže.
Kišne kapi još uvijek slijevale su se niz njene obraze, preko usana, razvučenih u osmjeh.

Iako je još uvijek bila zima, bila je to topla večer.
U poznatom gradu, bilo je sve mirno. Ulične lampe bacale su svoju svijetlost na poznate puteve, u nevidljivoj daljini znam da su još uvijek stajale iste poznate kuće. Neke u ruševnom stanju, neke počele propadati.
I isti putevi. Uvijek sam mislila da će se oni promjeniti nakon toliko vremena.
No ne. Sve je bilo kako je i ostalo urezano u sjećanje.
Nigdje nije bilo poznatih lica. Nije bilo nikakvih lica. Iako i nije bilo tako kasno, sve su neki novi putevi odnijeli nekamo. Na moju sreću.
Da, nigdje nikoga. Osim onog lica pored mene. Dobro znanog lica.

-"Mogle smo se rastati na pola puta, ne bi trebala sama hodati. " ( A meni bi dobro došlo malo samoće, jer je večer predivna u ovom gradu. I vjetar je počeo polagano puhati...)
- "Neka, brzo ću ja. Želim tebe ispratiti."
- "Vidjet ćeš me ponovo. Bez brige, nećeš me se tako lako riješiti..."
- " Heh, to najmanje želim. Brzo će i ovo proći, doći će ljeto, sve će biti isto kao i prije. I ovo će biti naše."
- (Može biti naše ljeto, ali ništa neće biti kao prije. Mnogo toga se promjenilo, ja sam se promjenila, osjećam to, i ti isto. Slušala sam te tu večer što govoriš, i kako govoriš, i ti si se promjenila.) "Daleko je to..."
- "Ali će doći. "
(Pogled u prazno. Tišina. Samo vjetar se čuje što je počeo da puše i donosi hladnoću...)
- "Mora da idem. Želim ti sreću. Vidjet ćemo se uskoro!"
- (moje neko mumljanje, koje niti sama nisam znala protumačiti...)
I zatim riječi iz njezinih ustiju :
-" Ja tebe volim" i čvrsti zagrljaj. Tako kako samo ona zna.
Nisam ništa rekla, ostala sam bez teksta, zabezeknuta. Riječi nisu izlazile iz mojih ustiju, mada su mi misli tutnjile, tisuću njih u mojoj glavi su odzvanjale, tisuće glasova u istom trenu. Nisam ništa rekla. Povrijedilo te to. Vidjelo se na tebi. Na tvom licu. U tvojim očima.
Te su riječi ostale visjeti u zraku.
-"Vidimo se uskoro."
- "Da, vidimo se uskoro" (tiho sam promrljala)
Svaka je krenula na svoju stranu. Nisam se okretala. Samo sam produžila svojim putem, praznim pogledom uprtim u obrise obližnjeg stabla.

Glava mi je te noći bila puna uzburkanih misli, kao i ta noć u kojoj je vjetar nosio kapi kiše što su počele padati. Sve jače i jače.

Poslijepodne grad je obasjavalo sunce. Zubato sunce koje nije uspjelo razbiti hladnoću, ma koliko god se trudilo.
Nebo je bilo tmurno. A na drugoj strani, sunce se borilo da ostane.

Oslonjena, stajala je suprotno od sunca. Sunca čije su zrake joj milovale lice. Iako to možda i nije htijela. Smješkala se, ili se barem tako činilo. Iako je bila u metežu, (i ja negdje u pozadini), dopiralo je do mojih ušiju, iz njenih slušalica, šansona. Zvučalo je kao Édith Piaf.
Sunce joj je grijalo lice, i zraka dok joj je putovala licem, ocrtavala je mokar trag. Trag koji se cijedio iz njezinih očiju.
Prvo iz jednog oka, a zatim iz drugog. Suza pomješana sa crnom šminkom što se razmrljala.
Nije se potrudila da ih obriše. Još joj je na licu titrao onaj smiješak (ili su to se moje oči zavaravale?).
Sa zanimanjem, promatrala je oko sebe. Ljude što su stajali tamo( i susrela se negdje s mojim pogledom).
Njen prodoran pogled. Hladan, a opet tako topao, i nježan.

Stajala je tamo, u toj masi, neprimjetno (osim što je moj pogled letio prema njoj, jer te su njene oči bile tako zagonetne ) promatrajući svijet oko sebe još par trenutaka.
A zatim, otišla. Samo se okrenula i produžila prema poslijepodnevnom suncu. Na odlasku, ugledah njenu torbu, i cvijeće što je onako živahno provirivalo van. Ivančice. Predivne ivančice. Tucet njih.
Obrisala je suze, kao da ju sunce je izdalo. Te žurnim korakom krenula svojim putem.
Neprimjetno.

Jedino u mojoj glavi još odzvanja taj prodoran njen pogled.
I pred očima mi ivančice. Tucet sviježe ubranih ivančica.

Nikada nisam voljela velika društva.
Ja sam osoba kojoj je najbolje kada se nalazi u maloj skupini ljudi, recimo to tako.
Imam osobe do kojih mi je stalo poprilično, i mogu ih nabrojati na prste.
Ponekada ih mrzim, obično kada sam ljuta, i živčana, i cijeli svijet mi smeta, i užasno me živcira. Kada, jednostavno, mi je najbolje da sam sama. Zatvorena u sobi, između četiri zida. I da se liječim glazbom.
Danas je jedan od tih dana.

A onda se sjetim koliko mi zapravo nedostaju. Nije isto ih čuti preko msn-a, i pola dana provesti s njima.
Puno se toga promjenilo od nešto manje od godine dana.
Nedostaje mi da ih sve viđam u jednom danu.
Koliko god srednja škola bila užasna, isto toliko je bila i predivna.
Nije prošlo puno od kad sam ih posljednji put vidjela, ali mi užasno fale.

Danas ih mrzim. I htjela bih ih čuti. Da im kažem koliko ih mrzim.
I da im kažem koliko ih volim i što bih sve učinila zbog njih. Da im kažem da svaki jebeni dan kada pogledam naše slike na zidu, darovane sitnice, koliko mi jebeno nedostaju. I da im kažem kako mi nedostaju da me živciraju na jedan ovakav dan kakav je danas.


Neke su nove osobe ušle u moj život. One s kojima je predivno provoditi vrijeme.
I ne želim da odu. Jer su predivne osobe. Znam da imaju mane, ali ko ih nema? I ne mogu reći da mi nije stalo do njih.
Želim da i one zauzmu svoje mjesto na mojim prstima.
Ali malo se i, iskreno, bojim. Još je sve tako sviježe...

- "Ove noći želim ti reći sve što je u meni. Želim ti otvoriti dušu i pričati ti. Želim ti reći sve svoje najskrivenije snove, najmračnije želje.
Želim ti pokazati ono što mi je u glavi, Kako da ti prikažem uzburkane misli, tako zamršene, zapetljane?
Želim ti pričati, jer mi je potrebno da ti kažem.
Ali od kuda da počnem? Osjećam kao da nema početka, ali niti kraja.
A znam da mora imati. Sve negdje počinje. Sve negdje završava.
Samo ti želim pričati, i podijeliti s tobom dio sebe. Znam da tebi mogu reći. Ali možeš li obećati da ćeš slušati? Ili ću samo sipati riječi u tišinu? Radije reci, ali nemoj lagati. Vjerujem ti, zato te i pitam.
Da ne kvarim tišinu.
Reci mi, ostaješ li, ili odlaziš?
...
Zašto sada šutiš? Reci bilo što.
Znaš da se neću ljutiti. Ma što god da kažeš. Samo reci nešto. Barem nešto ove noći."
- "Treba da idem. Ura je već davno otkucala."
- "Da, idi. Možda je bolje da je tako.
Negdje drugdje te trebaju više nego li ja. Idi."
- "Znaš da ću se vratiti. "
- "Znam. Uvijek se vratiš. "




Kišne kapi padaju ovim gradom.

---------------------------------------------------------------------------------------------------


Sretan ti rođendan, dragi Kurt. Danas bi ti bio 45. Za mene, ti još uvijek živiš. U svojim pjesmama. U svom spasu.
I hvala ti.


"bolje je izgorjeti nego izblijedjeti"